Ozljeda prednjeg križnog ligamenta (ACL) jedna je od najtežih ozljeda mišićno-koštanog sustava. Većina populacije uvjerena je kako se takva vrsta ozljede događa samo sportašima. Naravno da je veći postotak ozljede ACL-a u sportu, ali ni osobe koje se ne bave sportom nisu lišene te ozljede.
Najčešći mehanizam nastanka ozljede ACL-a je: unutarnja rotacija kuka + vanjska rotacija tibie(goljenična kost) + unutarnja rotacija stopala koje je u trenutku rotacije fiksirano o podlogu. Jednostavnije objašnjeno- nagle rotacije i promjene smjera, naglo ispružanje potkoljenice dovode do ozljede ACL-a. Navedeni mehanizam ozljede nije jedini te postoje i brojni drugi. Bitno je naglasiti da u trenutku rupture jako velike sile djeluju na ACL.
U trenutku ozljede pojavljuju se karakteristični simptomi: glasan „poop“, oteklina, smanjen opseg pokreta, velika bol u koljenu, osjećaj nestabilnosti u koljenu, nemogućnost hodanja.
Ozljedu prednjeg križnog ligamenta možemo klasificirati u tri skupine: istegnuće ligamenta, parcijalna (djelomična) ruptura i kompletna ruptura. Uz ozljedu ACL-a često su zahvaćene i ostale strukture: medijalni kolateralni ligament (MCL), medijalni menisk, a u rjeđim slučajevima i stražnji križni ligament (PCL). Dijagnoza ozljede postavlja se na temelju MR slike te kliničkog pregleda.
Ovisno o stupnju ozljede, simptomima, stilu života i stabilnosti koljena preporuča se konzervativno ili operativno liječenje. Bez obzira na koju vrstu liječenja se pacijent odluči, pred njim je dugotrajna i zahtjevna rehabilitacija.
U početnim fazama rehabilitacije kombiniraju se razne manualne tehnike kako bi se povećao opseg pokreta, fizikalne procedure kako bi se smanjila bol te kineziterapija kako bi postepeno izlagali tkivo opterećenjima. Jedna od grešaka koja je vidljiva u početnoj fazi je forsiranje fleksije potkoljenice, a zanemarivanje ekstenzije potkoljenice. Ekstenzija potkoljenice nam je osnova za napredovanje u rehabilitacijskom procesu, a fleksija će se vremenski povećavati. Napretkom u rehabilitacijskom procesu te smanjenjem simptoma pacijent prelazi u zahtjevniju fazu oporavka. Prije svakog prelaska iz jedne faze u drugu potrebno je napraviti testiranja da bi se vidjelo da li je pacijent spreman za intenzivniju kineziterapiju.
Adekvatna rehabilitacija ACL-a nakon operacije trebala bi trajati minimalno devet mjeseci. Sportaš koji se vrati na teren u šestom mjesecu oporavka ima 40ak % veće šanse da se ponovno ozljedi u odnosu na sportaša koji se vrati nakon devet mjeseci.
Ruptura ACL-a je jako teška ozljeda, a rehabilitacijski proces je zahtjevan fizički i psihički. Samo 55% sportaša vrati se na razinu na kojoj su bili prije ozljede. Jedna trećina sportaša koja se vrati na razinu od prije doživi ponovnu ozljedu. Rehabilitacija mora biti individualno prilagođena pojedincu. Uspoređivanje tijeka oporavka sa drugim osobama koje su doživjele istu ozljedu donosi više štete nego koristi. Uspješnost oporavka ovisi o kvaliteti odrađenog operativnog zahvata, kvaliteti odrađene rehabilitacije i ustrajnosti samoga pacijenta.