Fizikalna terapija igra ključnu ulogu u poboljšanju, održavanju i vraćanju maksimalne pokretljivosti i funkcionalnosti u svim fazama života. Usmjerena je na prepoznavanje i optimizaciju pokreta u svrhu prevencije, tretmana i rehabilitacije.
Fizioterapija, poznata i kao fizikalna terapija, obuhvaća cijeli proces koji provodi ili nadzire fizioterapeut. Taj proces uključuje procjenu, postavljanje fizioterapeutske dijagnoze, planiranje terapije, intervenciju i konačnu evaluaciju.
U fizioterapiji je ključna suradnja između fizioterapeuta, pacijenta i njegove obitelji ili skrbnika.
Fizioterapijski postupak započinje temeljitom procjenom koja uključuje analizu posture, kardiorespiratornog sustava, živčanog i mišićnog sustava te ukupne pokretljivosti. Ova procjena predstavlja osnovu za postavljanje dijagnoze i oblikovanje terapijskog plana, bez obzira na specifične okolnosti ili ciljeve terapije, bilo da je riječ o unapređenju zdravlja, prevenciji, liječenju ili rehabilitaciji.
Planiranje terapije započinje identifikacijom potrebe za intervencijom, što dovodi do razvoja terapijskog plana s mjerljivim ciljevima. Ti ciljevi se dogovaraju u suradnji s pacijentom i njegovom obitelji ili skrbnikom. Ako se procijeni da slučaj nije prikladan za fizioterapiju, pacijent se upućuje odgovarajućem stručnjaku.
Intervencija u fizioterapiji se provodi i prilagođava tijekom terapijskog procesa, s ciljem postizanja dogovorenih ciljeva. Može uključivati manualnu terapiju, terapijske vježbe, korištenje fizikalnih agensa, elektroterapiju, funkcionalni trening, te savjetovanje i edukaciju pacijenata i njihovih obitelji.
Evaluacija je ključna za utvrđivanje učinkovitosti fizioterapije i uključuje ponovnu procjenu kako bi se osigurali najbolji mogući rezultati za pacijenta.
Profesionalno promatranje i analiza tijela od strane fizioterapeuta čini temelj za postavljanje dijagnoze i planiranje intervencije. Ovaj proces je standardiziran, bez obzira na okruženje u kojem se provodi.
Fizioterapeut mora imati široko razumijevanje patologije koja dovodi pacijenta na terapiju, kao i svih popratnih stanja. Ovo znanje uključuje prepoznavanje problema povezanih s patologijom, prognoziranje ishoda i identifikaciju problema koji se mogu smanjiti ili ublažiti kroz fizioterapijske intervencije.
Uobičajena oštećenja koja se otkrivaju tijekom pregleda uključuju smanjenje snage, opsega pokreta, izdržljivosti, ravnoteže i poremećaje u hodu. Nakon identifikacije, fizioterapeut uspoređuje oštećenja s poznatom patologijom i procjenjuje potrebu za dodatnim dijagnostičkim testiranjem.
Tijekom pregleda, fizioterapeut također identificira funkcionalna ograničenja i nesposobnosti pacijenta. Ovaj proces omogućuje precizno određivanje koji aspekti patologije najviše utječu na pacijenta.
Važno je razumjeti da oštećenja i patologija ne moraju uvijek dovesti do nesposobnosti; to ovisi o ulozi osobe u društvu i njenoj sposobnosti prilagodbe na promijenjeno stanje.
Razvoj terapijskog plana uključuje postavljanje mjerljivih ciljeva, koji se utvrđuju u suradnji s pacijentom i njegovom obitelji. Ako se procijeni da slučaj nije prikladan za fizioterapiju, pacijent se upućuje drugom stručnjaku.